Yay, pred vama je prva epizoda Eduza Showa, video emisije u kojoj intervjuiramo zanimljive i inspirativne ljude koji nas mogu naučiti kako osmisliti, kreirati, promovirati i isporučiti izvrsne poslovne edukacije. Eduza Show možete pratiti kad se pretplatite na naš novi kanal na Youtubeu.
U prvoj epizodi Eduza Showa s nama je Nela Dunato, umjetnica, dizajnerica, spisateljica i edukatorica iz Rijeke. Autorica je knjige The Human Centered Brand koju je samostalno izdala 2018. godine. Misija joj je podržavati kreativne ljude u tome da se autentično izražavaju u poslovnom i privatnom životu.
S Nelom smo razgovarali o osobnom brendingu poslovnog edukatora i pitali je sljedeća pitanja:
- Što je to osobni brending?
- Zašto je osobni brending bitan za svakog edukatora?
- Koje sve benefite poslovni edukatori mogu imati od dobrog osobnog brendinga?
- Koje sve aktivnosti, taktike... spadaju pod pojam 'osobni brending', tj. kako se to točno prakticira kad se dobro prakticira?
- Što smatraš dobrim osobnim brendingom, i imaš li možda neke zanimljive primjere ili best practices iz različitih djelatnosti?
- Kako ti danas prakticiraš osobni brending, i kako je to izgledalo na tvom početku?
- Za kraj, koji bi savjet dala o osobnom brendingu iskusnim edukatorima, a koji početnicima?
Nelu Dunato možete čitati i pratiti putem njenih webova:
- Na engleskom: www.neladunato.com
- Na hrvatskom: www.neladunato.com.hr
Pogledajte video
Izdvajamo iz epizode
"Osobni brending je fokusiranje pozornosti u smjeru u kojem želimo, zato što mi to želimo."
Transkript video epizode
Ok, krećemo!
Ja sam Višnja Željeznjak i kreatorica sam baze poslovnih edukacija eduza.hr. A ovo je Eduza show u kojem pričam s inspirativnim i zanimljivim ljudima od kojih možemo naučiti kako osmisliti, kreirati, promovirati i isporučiti kvalitetne poslovne edukacije. Danas je s nama Nela Dunato, Nela ciao!
Bok bok!
Nela, molim te predstavi nam se!
Bavim se grafičkim dizajnom vizualnih identiteta i brend strategijom za primarno one ljude koji se bave intelektualnim uslugama. To mi je glavni bread and butter, ali naravno bavim se i edukacijama, redovito držim radionice i predavanja iz područja brendinga, marketinga, dizajna i vezanih područja.
Ti si ovdje prvenstveno zbog knjige knjige 'The Human Centered brand - A Practital Guide to Being Yourself in Business'. U njoj si puno pisala o brendingu i ovdje si zato jer mislim da si osoba broj jedan za pitanja brendinga, a pogotovo poslovnog brendinga i brendinga poslovnih edukacija. Ajmo za početak reći: što je to osobni brending?
Mislim da bi bilo dobro prvo definirati što je to brending uopće, ukratko.
Brend je skup dojmova koje publika i potencijalni kupci i općenito javnost u svijetu ima ili o nekoj tvrtki, udruzi, proizvodu, pa čak i o gradu, državi, poznatoj ili nepoznatoj osobi.
Procesi brendinga pokušavaju utjecati na to da ti dojmovi koje drugi ljudi imaju budu što pozitivniji. SVe što radimo kroz brending je u svrhu toga da nas publika pozitivno percipira. Jer naravno, dio brendinga mogu biti i negativni dojmovi. Ima brendova koji imaju jako jake negativne dojmove javnosti - neću ih imenovati, ali svi znate, svi imate nekog takvog na tapeti.
Prema tome, osobni brending bi bio proces kojim osoba, pojedinac pokušava sebe prikazati u što pozitivnijem svjetlu, prikazati svoje profesionalne kvalitete i razviti neki prepoznatljivi imidž u svrhu svoj profesionalnog napretka.
Naravno da ima ljudi koji svoj profesionalni brending žele razviti iz nekih drugih razloga, ali ono kako ga ja definiram i kako ja s time radim, jest da je to u svrhu naše profesionalne prezentacije, komercijalnog dobitka.
Kao poslovni edukator ocjenjujem da je osobni brending vrlo bitan, ali to je samo moja pretpostavka. Zašto je to bitno za nastup i edukaciju?
Kad ljudi kupuju edukaciju, općenito kupovina bilo kakvih intelektualnih usluga jest kupovina na neviđeno. Ljudi ne znaju unaprijed kakva će edukacija biti, da li je ona kvalitetna, korisna, da li ona vrijedi ulaganja novaca i vremena - jer edukacija je i ulaganje vremena, a i vrijeme košta - i također, da li je edukator dobar edukator, a ne samo profesionalac. Jedno je znati nešto, a drugo je znati nešto objasniti drugima.
Ako netko prati osobu, edukatora, na društvenim mrežama, čita njihov blog, gleda njihove videe, sluša njihove savjete i općenito vidi neke pozitivne napise u medijima o toj osobi, onda o njoj stvara pozitivnu sliku. Općenito ako vidi da su druge stvari o toj osobi koje vidi kvalitetne, pozitivne, dobro producirane, onda u svojoj glavi stvara pretpostavku: onda su valjda i edukacije te osobe dobre. To je zato jer na temelju jednih stvari radimo pretpostavku o drugim stvarima. To je ono: da li suditi knjigu po koricama ili ne - htjeli mi to ili ne, mi radimo nekakvu projekciju na temelju onog što smo već ranije vidjeli.
Ali ono što je još bitno za edukatore konkretno, jest: kad ljudi prate nekoga i dosta su investirani u to što ta osoba govori, onda razviju želju za dodatnim informacijama, za insiderskim informacijama, i to ide na ruku edukatorima. Jer ako edukator piše neke korisne članke ili savjete, i to je sve na internetu, osoba se pita: a što sve još ta osoba zna, a da ne piše na internetu? Što se još može naučiti, a da toga nema na internetu, da se ne može dobiti besplatno?
I zato su edukacije postale misterija koju svi žele otkriti, što se tu još sve može nuditi, da se tu još može napraviti edukacija od četiri ili osam sati.
Puno je lakše prodati edukaciju publici koja vas već cijeni, koja misli pozitivno o vama i koja je već razvila znatiželju o stvarima kojima se bavite.
Sad mi se prirodno nameće pitanje: ok, to je za edukatore koji su već prisutni na internetu, imaju neki digitalni trag. Što je s nekime tko tek sad razmišlja da krene nuditi svoje znanje i počne se baviti edukacijama, a možda nije ni prisutan na internetu - kako bi ta osoba trebala započeti s osobnim brendingom?
Nitko nije preko noći postao poznat :)
Super je korisno vidjeti kako su počeli ljudi koji su danas poznati. To nam daje dosta ideja o tome da je to dugotrajno putovanje koje traje godinama, i da treba početi što ranije.
Neki od danas koji danas radimo ovo što radimo, radimo to zato što smo počeli ranih 2000-ih ili prije 10-ak godina. Treba početi što ranije.
Za nekoga tko tek počinje, ima jedna prva stvar koja je dosta jednostavna, a to je umrežavanje s drugim ljudima. Ne zahtijeva da se previše izlažemo u javnosti, ako je nekome to too much, da počne pisati neke velike objave. Umrežavanje je prirodno, to su osnovne društvene vještine koje bismo svi trebali razviti, pogotovo edukatori. Edukacija je jedna društvena vještina, pretpostavljam da netko tko ima želju za educiranjem, da voli razgovarati s ljudima, da vodi upoznavati nove ljude, ako ne, onda ste u krivom poslu, edukacija nije za vas :)
Umrežavanje može biti i online, pogotovo danas kad nema puno događanja uživo koliko je bilo prošlih godina. Online je isto ok, ali isto tako, kad se pruži prilika uživo, nadam se da će ih biti opet nagodinu, posjećivanje konferencija, meetupova, bilo kakvih događanja gdje se priča o temi kojom se vi bavite.
Želite postići taj efekt da vas ljudi zapažaju tamo gdje se govori o tome o čemu želite da se sazna za vas, o onome u čemu želimo biti poznati, uvjetno rečeno. To je ono što svi želimo: kao edukatori, da ljudima prvi padnemo na pamet kad se priča o nekoj temi.
Meni je veliki kompliment kad mi ti kažeš da ti prva padnem na pamet kad se priča o brendingu, to je efekt koji sam ciljano postigla, to nije slučajno tako.
I sad jednostavno treba razmisliti i odlučiti: ok, o čemu ja želim biti poznata, gdje se o tome priča, tko o tome priča, tko su drugi ljudi koji se s time bave za koje se već zna, kako se mogu povezati s tim ljudima, biti u njihovoj auri ili u društvu ljudi koje se nešto pita kada se o toj temi priča.
Što se tiče umrežavanja, dovoljno je nekome poslati mail da bismo se s nekime upoznali, dovoljno se negdje pojaviti, čak i na online eventima, ako ste redoviti posjetitelj nekog ciklusa radionica, edukacija, online konferencija itd. - možete biti i dio publike, i to je prvi korak prema tome da jednom budete na pozornici.
Drugi element - znam da se slažeš sa mnom i možda smo pristrane u tome - definitivno jest objavljivanje sadržaja online. To je nešto što zahtijeva jako puno vremena, ali ako ga imate, savjet je: sadržaj.
Sadržaj mogu biti članci, kraće objave, podcasti, video emisije... U svakom slučaju preporučujem nekome tko se tek probija, da ima redoviti serijal. To ne mora biti nešto u nastavcima, nego da postoji redovita praksa objavljivanja. Za nekoga tko tek počinje, da to bude redovito svaki tjedan, ili svaka dva tjedna, a onda kasnije kako već se stvar zalaufa, može i rjeđe, a ok je ne objaviti nešto duže vremena. Ali u početku, dok tek se probijate, definitivno što češće, što fokusiranije teme. Onda vas ljudi počinju povezivati s tom temom.
Ti i ja smo u sličnim poslovima: prodajemo svoje znanje, kreacije, intelektualne usluge. Da li na temelju tvojih iskustava ili iskustava tvojih klijenata, možda možeš dati primjere dobrih praksi osobnog brendinga, koji možda nisu u ovim našim djelatnostima, nego u nekima drugima? Čisto da se malo odmaknemo od ovog našeg bubblea konzaltinga i kreativnih industrija.
Jedan primjer, malo čudan, neobičan, ali zato i zanimljiv - iz područja edukacija koje nemaju veze s ovim našim - jest Antun Rudan - poznat kao lovac na bilje ili šumski kuhar. Njegova prednost je ta što se bavi toliko čudnim poslom kojim se nitko u Hrvatskoj ne bavi, da je brendiranje njegovih edukacija toliko jednostavno, straightforward... On je taj koji vam padne na pamet kad pričate o jestivom samoniklom bilju. Iako ima puno ljudi koji su pisali knjige o toj temi, ali on je taj koji je to donio u pop kulturu. Imao je TV emisije. Netko bi rekao: Ah lako je kad imaš TV emisiju, ali on je tu TV emisiju vjerojatno pitchao TV kućama i oni su rekli, gle ovo je super, ovo je zanimljiva ideja, ajmo to napraviti. Slična stvar je s Vrtlaricom, Indizajnom Mirjane Mikulec... To su već kreativne industrije. Ali ono što je meni kod njega fora to što to nema veze s intelektualnim uslugama, ali uspio je razviti tako jaku prepoznatljivost u hrvatskim medijima, ima strateška partnerstva - ne samo s medijima, nego i s događajima. Njegovim radionicama su na glazbenim festivalima, na bilo kakvim festivalima samorazvoja, u coaching krugovima je. Stvarno je našao kako to povezati s ekologijom, zdravljem, i na takav je način to prezentirao drugim organizatorima, i zato je tako sveprisutan.
Moguće je povezati se s nečim srodnim. Ako netko radi neki proizvod koji je ekološki ili zdrav, jednostavno je dovoljno povezati se s nekim razgovorom koji je popularan. Danas je aktualan razgovor o ekologiji, održivosti, o alergenima... To su sve razgovori koji su u medijima, i jako su popularni. Čak i netko tko je rubno povezan s tim temama, može se povezati s drugim organizacijama koje u fokusu imaju neke od tih tema.
Drugi primjer: svatko od nas trebao bi imati nešto na malo višoj razini. Mi pričamo o poduzetništvu, kreativnim industrijama... Centralna tema mog rada jest da se ljudi izraze autentično, transparentno... To se može spinati na jako puno načina, može se proširiti na druga partnerstva. Netko tko proizvodi odjeću - recimo imam prijateljicu koja je modna dizajnerica - nije toliko poznata iako je bila na televiziji - Iva Šamanić Jureša - ona je recimo sada aktivistica u području slow fashiona. To je smanjenje resursa koji se troše na proizvodnju odjeće koja završava na smetlištu. I to je ta viša tema. Tako da netko može proizvoditi bilo što, ali je bitno odrediti, koji je to viši ideal kojim se baviš, i tu se može stvoriti razgovor koji je zanimljiv ljudima. Možda neće svatko kupiti taj proizvod, ali željet će znati više o fast fashionu, saznati kako imati održivu garderobu... To se može na razne načine iskoristiti.
Da li bi početnicima sugerirala da se ugrade u tuđe priče, ili da možda pokreću vlastite priče? Sad si spomenula dosta medijskih ličnosti - izdaleka, sad kad su oni već poznati, teško je predvidjeti kako su oni počeli, no da li je dobro početi nešto svoje, ili se piggybackati na nešto što drugi rade?
Po meni, dobro je uvijek početi nešto svoje, ali se treba uključiti u neku temu koja je globalni razgovor.
Jedan primjer iz područja intelektualnih usluga jest Toni Milun, profesor kojeg sad vidimo na televiziji, od 2011. ima svoj Youtube kanal. Tamo je imao tutoriale, kako koristiti Excel, kako riješiti ovu matematičku formulu... On je sada u strateškom partnerstvu s Algebrom, koja mu daje dodatne resurse.
Strateška partnerstva mogu pružiti resurse, mogu nas malo pogurati, ali po meni je uvijek bitno razviti vlastiti identitet, imati vlastitu platformu, po mogućnosti svoje kanale društvenih mreža, svoju osobnu web stranicu i pokušati od sebe napraviti ime. Ne želite zauvijek ovisiti o drugom strateškom partneru, i ne želite se toliko ograničiti da ne možete sami napraviti neku svoju priču kasnije. Tako, dobro je biti dio globalnih razgovora, opet sebi želite ostaviti neki manevarski prostor da se nekad usmjerite prema nečem drugom. Da ne budete samo one trick pony, netko tko je cijelo vrijeme u nekakvoj kutiji i ne možete iz nje izaći zato jer su vas drugi strpali tamo, i tamo vam je mjesto.
Možda je bolje početi sa svojim autorskim radom, blogom, videom, podcastom, i onda kasnije pokušati razviti strateška partnerstva. Jer neće vas nitko uzeti pod svoje ako ste kompletno nepoznati. Neće se ljudi kladiti na nekoga tko nema nikakav dokaz da su ranije nešto dobro radili. Bitno je dokazati ljudima da imate neka svoja pametna promišljanja, koja su vrijedna, i onda vi u taj odnos donosite svoj sadržaj, a drugi donose resurse i publiku.
Naravno, ako se radi o događajima, događaj tipa konferencija je isto strateško partnerstvo. Tu je dobro jer se vi tu prezentirate kao individua. Ali ako želite biti dio neke organizacije, to možete raditi paralelno s onime što inače radite da biste sebe promovirali kao osobu. Dobro je biti dio neke zajednice, nekakvog tima, ali uvijek je dobro raditi za sebe. Tako nešto može donijeti dobre strane oba pristupa.
Praktički, ne može se pobjeći od kreiranja sadržaja, bez obzira da li se radi o iskusnom edukatoru ili početniku. Čak i ako se već 20 godina netko bavi biznisom, ali tek sada počinje s dijeljenjem znanja, ta osoba ne može pobjeći od toga da mora kreira sadržaj da bi premostila to početničko nepovjerenje koje potencijalni polaznici možda imaju prema novoj osobi. Znači, stavi nešto na internet, dopusti da te ljudi vide i čuju, na temelju toga kreni graditi svoj osobni brend.
Da. Jako puno ljudi koji su danas npr. kolumnisti u časopisima ili imaju svoje radijske emisije, krenuli su tako da su najprije pisali svoje vlastite sadržaje. Za edukatore je to neizbježno. Mi prodajemo znanje i intelektualne informacije. Najbolji način kako se to promovira jest da ljudima dajemo znanje i informacije, besplatno, i to dovodi to većeg ratinga. Onda se možete naplatiti. Nitko neće kupiti edukaciju od nekoga tko je kompletno nepoznat, bez ikakvih prijašnjih referenci. To ne ide.
Po meni, dobro je izvježbati se malo, strukturirati svoje misli. Ljudi ponekad nemaju realnu percepciju o tome koliko su zapravo sposobni prenijeti znanje. Nije dovoljno znati nešto, ne može svatko biti coach, edukator, instruktor. To je vještina koja se vježba. Stvaranje sadržaja jedan je od načina kako to vježbamo, a usput je i marketing. Ima više benefita od tog stvaranja sadržaja.
Kako ti, recimo, prakticiraš osobni brending? Ja te smatram i iskusnom i profesionalnom. Kako to izgleda sada, a kako je to izgledalo na tvom početku?
Na početku je bilo nekoliko web stranica. Jedna je bila na engleskom, jedna na hrvatskom. Ta na hrvatskom zvala se Tutor Blog i njoj dugujem dosta veliki utjecaj na moju karijeru. Iako je neaktivan od 2006., počela sam ga pisati 2005. godine, bio je aktivan nekih godinu dana. Hrpu poznanika, kolega, prilika za nastup u medijima proizašlo je iz tog jednog projekta koji je bio projekt dok sam bila studentica i dok mi je bilo dosadno. Super je kad vam je dosadno, možete pisati stvari po internetu. Tako je to krenulo - zato jer je bilo jeftino, dostupno svakome s kompjuterom i internetom. Tada video nije bio nešto, nismo imali dobre kamere, nije bilo čak ni Youtubea u to vrijeme...
S vremenom sam samo nastavila u tom smjeru, ali povećavajući produkciju, kvalitetu sadržaja, kvalitetu same forme sadržaja. Pošto sam dizajnerica, naravno da su mi vizuali jako bitni. Volim lijepe fotografije, ilustracije, grafikone... Volim priliku da nekako to vizualno obogatim, da ne bude samo suhoparan tekst. Naravno za video treba i vizualni sadržaj. S vremenom sam podizala ljestvicu. Većina ljudi tako radi, krenu s nečim jednostavnim i to s vremenom samo nadograđuju. Ako nešto funkcionira, nastavite to raditi, to je osnovna lekcija koju sam naučila u ovih 15 godina.
S vremenom, počela sam se umrežavati s organizatorima događanja i počela sam održavati besplatna predavanja. S njima sam dobila iskustvo, video materijale i fotografije koje sada koristim da promoviram svoja trenutna događanja i predavanja i radionice koje naplaćujem. Ta događanja koja su besplatna - iako potrošite vrijeme da dođete tamo - daju vam fotografije koje su fotografirali profesionalci koje biste inače morali platiti da dođe i fotka vas. To je nešto zbog čega izgledaju kao ljudi za koje se može reći: ah, ova osoba zna što radi, gle na stageu je, ima lijepa rasvjeta itd... To je bilo ulaganje vremena da bih dobila neku percepciju dobre produkcije.
Jako puno mi je pomogla i knjiga The Human Centered Brand. Iako, rekla bih da nema velike razlike u uloženom trudu i vremenu između knjige i bloga, ali percepcija je, ono, boom. Ljudi percipiraju knjigu kao nešto značajno i zbog toga mi je porastao broj upita za edukacijama, profil u medijima. Svaki put kad napravite nešto značajno, možete to prezentirati medijima kroz neke PR objave. To je recimo ono što iskusniji ljudi rade: prezentiraju se u medijima, drugi ljudi pišu o njima, ne pišu oni sami o sebi. Početnici pišu sami o sebi, o profesionalcima pišu drugi. To jako impresionira druge, kad vas vide u novinama i televiziji. Ljudi koje nisi vidio deset godina izlaze i kažu: e, vidio sam te na televiziji. I kao, cool! Ali to je nešto što dolazi s praksom i vremenom, i zahtijeva od nas da malo više vremena uložimo. Za blog post je dovoljan jedan dan popodne, za natipkati i objaviti. Za organizirati neki događaj ili dobrotvornu akciju, napisati knjigu, napraviti nekakav online event... Te sve stvari zahtijevaju jako puno vremena, znanja, iskustva, i to je nešto dobro za idući korak, za sve koji su malo napredovali. Jer to nešto sljedeće mora biti nešto malo veće od onog što smo radili prije.
Moje je: sadržaj, sadržaj, sadržaj, pa umrežavanje, vizuali... Vizuali možda nisu jednako bitni za sve ljude, za mene jesu jer se time bavim, i ja moram prakticirati ono što propovijedam. Mislim da su oni svakako dobri. Evo, baš sam prije početka komentirala tvoju bluzu na višnje, to su ti neki detalji koji jednostavno pridodaju toj cijeloj stvari, koje izazivaju u drugima pozitivne reakcije, komplimente, komentare. Čim u nekome izazovete pozitivnu reakciju, to ostaje zabilježeno u pamćenju i padnete ljudima na pamet kasnije kad vas zaista mogu preporučiti nekome drugome ili izravno od vas naručiti.
Sad kad spominješ oblekicu, baš je to jedna stvar koja je meni upečatljiva kod tebe: ti si baš on brand s knjigom. Ti kad se pojaviš na stageu, ti si on brand s tvojom knjigom. Daj mi malo pričaj o tvom osobnom stilu, kako paziš na to, jer si baš upečatljiva!
Hvala, hvala :)
Ja volim odjeću. Ne kupujem skupu odjeću niti idem po skupim dućanima po skupe marke, ali imam vrlo izražen osobni ukus koji sam razvila kao tinejdžerica, i do danas se razvio u malo ozbiljniji stil, ali i dalje je to nešto što je svojstveno meni, i uživam u tome.
Ne volim ići u shopping, ali volim stati pred svoj ormar, i onako: ok, što ću obući danas? Za što sam danas raspoložena? Znam da nije svakome to gušt, ne voli to svatko. Moj partner je, onako: jedna majica na bend i jedne hlače - ok, u redu je, idemo. A ja puno više razmišljam o tome. Ono što se vidi i na knjizi i na mojoj web stranici, moje omiljene boje su crna i crvena, i to je tako već dugo. Moj ormar je puno crne i crvene odjeće i uvijek iskombiniram nešto što je crno i crveno. Može imati bijelog malo, ali ne previše. Uvijek imam nešto, ili crvenu bluzu, ili crvene hulahopke, ili crvene cipele, ili crveni pojas, ili crveni rajf, uvijek je nešto da se pojavi.
Ima situacija kad dođem skroz u crnom, ali izbjegavam to jer vidim da je taj crveni detalj nešto što ljudi uvijek primijete. Uvijek spomenem Setha Godina koji ima žute naočale, i one su njegov prepoznatljivi simbol. Nije bitno, žena, muškarac... Svatko može naći nekakav detalj po kojem će biti prepoznatljiv. Meni je ovo jednostavno jer je to nešto što me inače zanima. Nisam osoba koja se puno šminka, ali se volim lijepo obući.
Ima ljudi koji vole ekstravagantne kravate, naočale, šešire... Može se moda upotrijebiti na tako kreativne načine, i moda je jedan vid kreativnog izražavanja, i izražavanja svoje osobnosti. Edukatori bi mogli iskoristiti to područje, koje pruža puno više mogućnosti nego što to oni iskorištavaju. A ako ne znate sami, ima ljudi koji se time bave, ima ljudi kojima je zanimanje stilist, i to nije samo za celebrityje, može vam netko pomoći odabrati garderobu, da imate za idućih 6 mjeseci raznih odjevnih kombinacija koje će na neki način ljudima dati pozitivnu sliku o vama, ako sami niste u stanju odabrati nešto što bi vam dobro stajalo, ili nemate preferencije za boje. Ima ljudi koji u tome mogu pomoći, kojima je to posao. Moda je defitivno jedno super područje u kojem se edukatori mogu malo bolje izraziti.
Da li je kod tebe prvo bila crveno-crna kombinacija, pa si po tome kreirala svoj vlastiti brend, ili je bilo obrnuto ipak?
Najprije su bile moje omiljene boje. Još sam ih u srednjoj školi i na faksu razvila. Možda se to i paralelno razvilo, sjećam se jedne moje stranice iz 2003. godine, koja je bila jedna od prvih, gdje su već tada bila crvena slova na crnoj pozadini - što je inače grozna kombinacija za čitati, što ne preporučujem - ali tako je to tada izgledalo. Možda je to istovremeno nastajalo paralelno.
Nisam tada znala što je brending, sa 17 godina. Jednostavno je to bilo nešto, kako sam ja voljela vizualno oblikovati stvari, i to je preraslo kontinuitetom u moj vizualni identitet. Za mene je to bio organski proces, nisam sjela i razmislila i kontemplirala jer je to bilo kao: pa dobro, to sam ja, ne moram previše razmišljati, ja sebe poznajem i znam što volim, i zato ću to tako napraviti.
Kad radim za svoje druge projekte koji imaju drukčiju publiku ili nisu toliko vezani za mene kao osobu, onda sjednem, razmislim, procijenim, isprobavam, ali ovo je bilo nešto što nisam razmišljala, i što se desilo.
Znači, organski tijek te doveo do toga da si danas prepoznatljiva i da si danas u svojim bojama, iako na početku to nisi planirala. To mi je odlično. Reci Nela, za kraj, imaš li možda neku završnu misao za ovu prvu episodu Eduza Showa koju bi htjela prenijeti poslovnim edukatorima - a možda i polaznicima edukacija?
Možda baš ovo što si spomenula, cijeli taj organski proces: po meni to je taj prirodan način kako netko može se predstaviti ljudima tijekom edukacija ili u medijima. Ljudi od brendinga rade nekakvu famu, kao neko pravljenje da smo netko što nismo, to je nekakvo prodavanje magle, itd... Iz mog iskustva to uopće nije tako. To je fokusiranje pozornosti, fokusiranje naših aktivnosti u smjeru u kojem želimo, zato što mi to želimo. Zato što je to nama super.
Pisanje sadržaja nekome tko ne voli pisati sadržaj bit će tlaka. Tebi i meni je to super, i mi smo na tome napravile karijeru, i puno drugih ljudi koji su edukatori, edukatori su zato jer ih to vuče iznutra, a ne zato jer je to dobar način za zaradu. Možda i jest, ali ne može to raditi netko to nema tu unutarnju želju da prenese znanje drugima.
Onda to prirodno dovodi do toga da to radite i u svakodnevnom životu, to radite i kad vas nitko ne plaća, to radite u kojoj god se situaciji nađete, i onda to normalno, prirodno dovodi da vas ljudi poštuju, da žele vidjeti što radite. To se ne može isfejkati, možda može neko kraće vrijeme, ali fejkeri s vremenom propadnu. Jer ne mogu to održavati. Ali ta iskrenost u nastupu, taj zaista autentični pristup koji traje desetljećima za neke od nas: to dovodi do dugovječnosti. Ako vam marketingaši preporuče da se promijenite radi javnosti, nemojte ih slušati :)
Savjet je da koliko god to glupo zvuči - budi svoj, budi svoja - fakat je to istina. Samo treba prepoznati što volimo, trebamo znati sebe, što želimo, što ne želimo. To ponekad znači da treba ići kontra tuđih savjeta, ako vi znate da želite nešto što se ne preporučuje, nema veze što to nitko ne preporučuje, nema veze! Napravi to zato jer ti to želiš.
Da, budi svoj: puno pišeš o tome. Reci nam neke adrese i komunikacijske kanale preko kojih želiš da te ljudi zaprate i gdje mogu čitati malo više o tebi.
Na engleskom jeziku preporučujem svoju stranicu www.neladunato.com - tamo ima preko 200-njak besplatnih članaka na razne teme, ali dosta toga bazirano na brendingu, marketingu, dizajnu, ali volim pisati i o drugim temama. Ljudi kažu da su moji članci dobri.
Od društvenih mreža imam svašta, gdje god ste vi, tu sam i ja, Facebook, Twitter, Instagram, Linkedin, Youtube.
Besplatno poglavlje moje knjige je dostupno na web stranici moje knjige: The Human Centered Brand.
Na hrvatskom ne pišem često, ali ima nekoliko članaka: www.neladunato.com.hr.
Ako imate pitanja, slobodno mi pišite, rado odgovaram na pitanja.
Nela, ovo je bilo jako zanimljivo, hvala ti puno na vremenu i iskustvu koje već godinama nesebično dijeliš. To je to, za prvi Eduza Show, s nama je bila Nela Dunato.
Eduza Show možete pratiti kad se pretplatite na naš novi kanal na Youtubeu.